Nekada poraz nije samo poraz. Nekada iza njega izađete pametniji, imate više iskustva i bolje razlikujete stvari. Ali nažalost nije svaki poraz takav. Mnogo puta nakon neke počinjene pogreške, ponovo je počinimo, pa onda opet ispočetka, i tako se vrtimo u krug shvatajući da ništa nismo naučili i da ne možemo ništa naučiti. To se tek zove izgubljeno vrijeme ili izgubljeni život.
Izgubljene bitke ne smiju nas samo učiti novim stvarima, donositi nam nova saznanja i iskustva, one nam moraju postati nova motivacija. Tek tada njihov učinak biva maksimalan. Kada sagledamo šta smo izgubili, onda dođemo sebi i kažemo: „Ovako više ne ide dalje. Nemam sto života da mogu stalno ponavljati iste pogreške, moram nešto učiniti što će nadoknaditi sve moje propuste i žaljenje.“
Izgubljene bitke moraju započinjati novim entuzijazmom, novom energijom i strašću, jer nakon njih pravac našega života ima mogućnost ići drugim smjerom, a ne samo se vrtiti u krug čega smo često sami svjedoci. Tin Ujević je to lijepo izrekao u jednoj svojoj pjesmi: „Mi smo išli putem. Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug.“ No iz kruga je teško izaći i potrebno je mnogo snage za oduprijeti se njegovoj unutarnjoj inerciji.
Kažu ljudi da su izgubljene bitke samo predasi do pravih uspjeha. Michael Jordan je to jasno izrazio: Promašio sam više od 9000 šuteva u karijeri. Izgubio sam više od 300 puta. 26 puta su mi suigrači povjerili zadnji šut koji sam promašio. Nisam uspijevao opet i opet i opet. I zbog toga sam na kraju i uspio. Eto odgovora zašto izgubljene bitke ne moraju biti izgubljene. No to ne odlučuju one, to odlučujemo mi sami sa samo jednom jednostavnom odlukom: Ne odustajem!
savjetnikuspjeha
