Neizdavanje fiskalnih računa za prodate robe i izvršene usluge pored toga što je krivično djelo, predstavlja i udar na državni budžet te stvara probleme u redovnoj isplati penzija, plaća zaposlenim u javnim institucijama te normalnom funkcioniranju državnog aparata.
Uprkos tome, veliki broj kompanija i dalje ne izdaje fiskalni račun, čime za sebe pribavljaju protivzakonitu korist. Ne postoje tačni podaci o tome u kojem dijelu BiH se u najvećoj mjeri izbjegava izdavanje računa, ali izvještaji Federalne uprave za inspekcijske poslove (FUIP) mogu poslužiti kao dobar indikator ovog problema.
Prema izvještaju napravljenom nakon izvršenih inspekcijskih nadzora širom FBiH u periodu od 3. oktobra do 7. decembra ove godine, FUIP je identificirao općine u kojima najveći procenat kontroliranih firmi ne izdaje fiskalni račun. Shodno njihovim zaključcima, pet općina u FBiH u kojima najveći procenat firmi ne izdaje fiskalni račun su slijedeće općine:
- Tuzla od 66 firmi sa fiskalnim računom njih 28 ne izdaje račun, ili 42,42%,
- Travnik od 52 firme 16 ne izdaje račun, ili 30,77%,
- Kiseljak od 46 firmi 16 ne izdaje fiskalni račun, ili 28,26%,
- Centar-Sarajevo od 52 firme 11 ne izdaje račune, ili 21,15% i
- Mostar os 242 firme njih čak 42 ne izdaje fiskalni račun, ili 17,36%.
Jasno je da firme koje ne izdaju fiskalne račune u većoj mjeri ne prijavljuju svoje radnike u odnosu na firme koje poštuju zakon. Time vlasnici ovih kompanija ostvaruju veći profit izbjegavajući ne samo plaćanje PDV-a, već i doprinosa zaposlenim koji zbog toga ne mogu ostvariti zdravstveno osiguranje niti će im biti uplaćivan staž koji služi kao osnova za dobijanje penzije u poznijoj dobi.
Ne postoji opravdan i valjan razlog za ovakvo stanje i postupke pojedinih firmi, ali iskreno nas čudi stanje u Tuzli. Naravno u dobroj mjeri građani mogu i povećati i smanjiti ove negativne procente, jer svaki puta kad ne tražimo fiskalni račun za robu koju smo kupili ili za uslugu koju smo uredno platili, direktno učestvujemo u povećanju negativnih procenata, a time doprinosimo slabijem i sporijem punjenju državnog budžeta, a ubrzavamo punjenje budžeta vlasnika firmi, novcem koji je trebao biti raspoređen na penzije, plate, pa i na brojne socijalne kategorije društva.
Možda se nama ovo ne čini toliko velikim problemom, i smatramo da to nisu neki značajni iznosi ali pokušajmo sabrati u jednom mjesecu koliko smo puta bili u prodavnici, koliko puta nismo dobili račun za kupljenu robu, saberimo svaki iznos kojeg smo platili, i vidjet ćemo da su to stotine a nekad i hiljade konvertibilnih maraka mjesečno, a na godišnjem nivou cifra je mnogo veća.
