Izbor novog predsjednika Suda BiH, Ranka Debevca, donosi pozitivne pomake. U njih ubrajam činjenicu da je za izbor sudija, tužilaca i policijskih rukovodilaca mjerodavna stručnost, a ne etnička pripadnost. Čak i ako je predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija jedva izgovorio obrazloženje o primatu stručnosti, dakle onog kriterija koji je upravo pri njegovom izboru potpuno obesnažen etničkom pripadnošću, čini se da sa ovim izborom ulazimo u eru primjene jedinog validnog kriterija: stručnosti. Na njemu valja insistirati.
U pozitivne pomake ulazi i konsekventna primjena principa većinskog odlučivanja. Iako nije sasvim jasno kako je uz jedan suzdržan glas uspostavljena većina glasova VSTV-a pouka glasi: većinsko odlučivanje ignoriše etničku pripadnost i svaki prigovor o preglasavanju Bošnjaka je besmislen budući da članovi VSTV-a ne zastupaju narode nego različite strukture pravosudne zajednice.
Šta je ovdje problematično? Sve dok se ne pokuša sa “stručno-demokratskog pristupa” ukloniti debeo sloj nedosljednosti neće se moći razumjeti u čemu je suština prigovora da i ovdje “jedni žele prevariti druge”. “Većina” iz VSTV-a nam u tom smislu duguje odgovor na pitanje šta podrazumijeva princip stručnosti ako se njime podržava izbor kandidata koji je, za razliku od protivkandidata, u pravosuđu od trinaest proveo šest godina rada, a u ukupnoj pravnoj karijeri u NGO-sektoru i međunarodnim organizacijama više od pet godina. Ista “većina” bi morala objasniti razloge koji dopuštaju da se (ustavni) princip narodne ravnopravnosti u ovom slučaju zanemari. Izbor glavnog tužioca Salihovića uslijedio je npr. upravo zbog toga što dolazi iz reda ostalih. U vrijeme njegovog izbora je predsjednik Suda bio iz reda Bošnjaka i to je bio ključni razlog za njegov izbor.
Također nam “većina” duguje objašnjenje na osnovu čega rukovodne vještine preporučuju novoizabranog predsjednika Suda BiH u odnosu na druge kandidate. On nije bio ni na jednoj rukovodnoj funkciji u pravosuđu, a to je zakonska pretpostavka za izbor. Mislim da se sa ovog izbora mora otkloniti svaka sumnja upravo zbog novoizabranog predsjednika. Tako bi se njegova pozicija oslobodila hipoteke pod koju je stavljaju nemušta objašenja predsjednika Tegeltije i potpredsjednice VSTV-a Jukić. Racionalno obrazloženje, za koje još uvijek nije kasno i koje priželjkujem, moglo bi pokazati da se ne radi o samohipnozi “većine” u VSTV-u nego o rješenju koje je svjesno izabrano, i to kao model za sve buduće slučajeve.
Poseban problem je razumijevanje “ostalih” u slikama svijeta potpredsjednice Ružice Jukić. Ona ovaj ustavnopravni pojam rezervira za nacionalne manjine i negira pravo na samoidentifikaciju svim osobama čiji roditelj/i nose ime orjentalnog porijekla ili se deklarišu kao Bošnjak/Srbin/Hrvat. Ovakav stav ne pokazuje samo elementarno neznanje nego i nešto više: vraća nas u vrijeme genetsko-biološkog određivanja identiteta. Od njega je mali korak do biološkog pojma naroda i primijenjenih formi nacionalizma koje poprimaju elemente fašizma. Kao da potpredsjednica Jukić priziva uspostavljanje novog kriterija za utvrđivanje kolektivnih identiteta. Njegova javna upotreba ukazuje na internu zloupotrebu: samo se u izuzetnim situacijama iščitava identitet jednog kako bi se opravdao izbor drugog – upravo zbog toga što je u suprotnosti sa zahtjevom etničke uravnoteženosti. Objašnjenje Ružice Jukić nije prosto neznanje ili posljedica zakašnjelog i površnog obrazovanja. Ono predstavlja dobru ilustraciju da u VSTV-u “jedni žele prevariti druge” i od te tačke se sadašnjem sastavu VSTV-a ne može vjerovati na riječ. Donošenje novog zakona o VSTV-u i izbor potpuno novog sastava je hitan i najvažniji korak ka reformi pravosuđa.
Edin Šarčević, profesor Pravnog fakulteta u Leipzigu
