Aktuelna diplomatska ofanziva Hrvatske, koju svojim posljednjim javnim istupima potvrđuje i ministar vanjskih i evropskih poslova Davor Ivo Stier, u suprotnosti je sa tezama o našim zapadnim komšijama kao iskrenim i istrajnim partnerima na evropskom putu BiH.
Da bi ukazali na kontradiktornost te diplomatske ofanzive u odnosu na deklarativnu podršku evropskim integracijama naše zemlje, najprije ćemo se na kratko vratiti na 17. novembar 2014. godine, kada su na sastanku Vijeća za vanjske poslove ministri vanjskih poslova članica Evropske unije (EU), na prijedlog šefova britanskih i njemačkih diplomatija, usvojili Inicijativu novog pristupa evropskoj tranziciji BiH. Taj pristup, kojeg su kasnije prihvatile i sve institucije BiH, bazira se na provedbi socio-ekonomskih reformi kao prioritetu na evropskom putu. Kao rezultat tog novog pristupa je nastala Reformska agenda, čija je provedba označena kao osnovni prioritet na putu BiH do sticanja kandidatskog statusa za članstvo u EU.
Upravo zahvaljujući stepenu provedbe Reformske agende je u konačnici prihvaćena kandidatura BiH, te je 20. septembra 2016. Vijeće za opće poslove zadužilo Evropsku komisiju da dostavi Upitnik BiH i da na osnovu odgovora na taj Upitnik kreira mišljenje na zahtjev BiH za članstvo u EU. BiH bi kandidatski status, sudeći prema dosadašnjim izjavama evropskih zvaničnika, trebala dobiti na osnovu dostavljenih odgovora i zadovoljavajućeg stepena realizacije obaveza iz Reformske agende.
Hrvatsko pitanje umotano u evropski celofan
Međutim, ovdje dolazimo do aktuelne diplomatske ofanzive Hrvatske, koja je vrhunac dostigla na posljednjoj sjednici Vijeća za opće poslove, kada je upravo ministar Stier nastojao, umjesto socio-ekonomskih reformi, nametnuti izmjene Izbornog zakona BiH kao važan preduvjet za dobijanje kandidatskog statusa. U tome je djelimično i uspio, ali ne na način na koji je to javnosti pokušao predstaviti u subotu u Vatikanu, tvrdeći da su se svih 28 zemalja članica EU složile da se napredak BiH treba ogledati u “jednakopravnosti Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih ostalih građana”. Ta formulacija jeste završila u izjavi Miroslava Lajčaka, ali nije u zvaničnom zaključku, s obzirom da, kako je priznao i sam Stier nakon sjednice, nije postignut konsenzus oko tog dokumenta.
Za razliku od septembarskih uputa Evropskoj komisiji, u kojoj stoji da se posebna pažnja pri kreiranju mišljenja posveti provedbi presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić-Finci”, ovaj put se sa Stierovom formulacijom sve zemlje članice EU, posebno one koje su inicirale novi pristup integraciji BiH, nisu složile. S obzirom da se na osnovu zaključaka Vijeća za opće poslove od 20. septembra ne može jasno zaključiti da li je provedba presude “Sejdić-Finci” uvjet za dobijanje kandidatskog statusa ili ne, Stier je insistirao da se upravo novim zaključcima definitivno ograniči napredak BiH na evropskom putu provedbom te presude, odnosno, ono što je u pozadini te diplomatske ofanzive, rješavanjem “hrvatskog pitanja” kroz izmjene Izbornog zakona BiH.
Da rješavanje “hrvatskog pitanja”, koje se nerijetko tumači kao davanje ekskluziviteta HDZ-u BiH na predstavljanje Hrvata u BiH ili kreiranje nove teritorijalne jedinice u BiH sa većinski hrvatskim narodom, nije vezano za presudu “Sejdić-Finci”, već da tu vezu nameću upravo oni koji u tome vide priliku za realizaciju svojih političkih interesa, potvrdio je prije nekoliko dana i šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark.
-Ne, ovdje definitivno ne govorimo o nekoj trećoj izbornoj jedinici. Generalno mislim da bi trebali izbjegavati tu praksu da se pitanja vežu za druga. Vrlo je konkretna ova presuda Evropskog suda za ljudska prava i mi želimo da se ona provede – kazao je Wigemark u razgovoru za TV1.
Promjenom izbornog zakonodavstva u BiH bi se, smatra Stier, stvorili uvjeti za “bolje funkcioniranje BiH”, te je tokom posjete Vatikanu, gdje se “zauzimao za razumijevanje Svete Stolice”, pozvao i “druge ključne faktore međunarodne zajednice da rade na tome”, čime je potvrdio raniju konstataciju da u realizaciji svojih namjera nema podršku svih zemalja članica EU. Njegova teza o uzročno-posljedičnoj vezi izmjena izbornog zakonodavstva i poboljšanja funkcionalnosti BiH je u najmanju ruku upitna. Stier je „zaboravio“ napomenuti da nije uspio u namjeri da u zaključak Vijeća za opće poslove uvrsti i presudu Ustavnog suda BiH po pitanju zahtjeva Bože Ljubića, što su ministri zemalja članica EU glatko odbili.
Kandidatski status u rukama Hrvatske
Ono što je u ovom trenutku izgledno jeste da će Evropska komisija mišljenje o BiH kreirati na osnovu odgovora na Upitnik, te provedbi Reformske agende, ali da će prihvatanje samog kandidatskog statusa ovisiti i o volji Hrvatske, koja može u toj fazi blokirati naš evropski put. S druge strane, trenutni je stav najznačajnijih članica EU, prije svih Njemačke, da se fokus bh. vlasti ne smije skrenuti sa provedbi socio-ekonomskih reformi, te da se izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava BiH treba ostaviti za naredne faze evropskih integracija BiH. Međutim, činjenicu da je jako teško pronaći rješenje za pitanje ustavnih reformi i izmjena izbornog zakonodavstva bi mogle iskoristiti zemlje čija se javnost protivi širenju EU, te će nametanjem te obaveze zapravo blokirati proces proširenja. Sudbina evropskog puta BiH će u tom smislu ovisiti i o predstojećim izborima u zemljama kao što su Francuska, Njemačka ili Holandija.
Hrvatska diplomatska inicijativa jeste posljedica utjecaja političkih struktura u BiH koje nastoje izvući vlastitu korist nametanjem obaveze izmjena Izbornog zakona, ali je i posljedica suštinskog nerazumijevanja načina na koji se te izmjene trebaju postići. Ustavne reforme i izmjene izbornog zakonodavstva nisu isključivo pitanje lidera stranaka koje čine vladajuću koaliciju, već zahtijevaju podršku dijela opozicije, a nemoguće ih je donijeti bez podrške jednog od tri konstitutivna naroda. Nametanje te obaveze na evropskom putu BiH bi u praksi značilo i potpunu blokadu istog, čime bi u vodu bili bačeni napori članica EU koje su promjenom pristupa željele konačno pokrenuti BiH iz prethodne blokade, te napore koje su domaće vlasti napravile na provedbi reformskih procesa.
Ako je guranje BiH u novi zastoj i sizifovski posao drastičnog mijenjanja izbornog zakonodavstva s ciljem zadovoljavanja „najeuropljanina BiH“ pokazatelj prijateljstva i podrške evropskom putu, onda je zaista Hrvatska u ovom trenutku najveći prijatelj BiH.
