Strah od zubara ostaje poseban izazov za stomatologiju, kao jedan od najčešćih strahova uopšte.
Stomatologija je tehnološki napredovala, a povećane su i svijest i odgovornost prema oralnoj higijeni. Prisutne su brojne inicijative da se skrene pažnja na važnost prevencije, posebno kod djece i mladih.
Oko 80% odraslih osoba pati od nekog vida dentalnog straha, od čega je 20% visoko anksiozno a 5% pati od tzv. dentalne fobije i u potpunosti izbjegava odlazak kod zubara. Prema podacima, žene se više plaše, ali pitanje je da li je zaista tako ili su žene iskrenije, dok muškarci poriču i kriju svoju slabost.
Ljudi koji se plaše zubarske stolice čak i u pogledu najsitnije intervencije, na pregled odlaze tek onda kada zapostave problem i kada osjete jak i neizdrživ bol. O posljedicama je suvišno govoriti, ali psihološko razumijevanje ovog straha moglo bi biti od pomoći pacijentima koji su posebno ugroženi.
Za početak, potrebno je napraviti razliku između tri vrste straha. Dentalni strah je reakcija na opasnost koju doživljavamo u susretu sa prijetećim stimulusima („Već sam bio kod zubara, tačno znam šta će da radi i plašim se“). Osoba u suštini zna da je strah pretjeran i bez osnova. Dentalna anksioznost je strah od nepoznatog, tj. reakcija na nepoznatu opasnost. Psihoanalitičari smatraju da je ovaj strah zanimljiv primjer anksioznosti, jer nije motiviran samo iščekivanjem bola, s obzirom na to da pacijent često unaprijed zna da će se koristiti lokalna anestezija. Stoga vjeruju da ova anksioznost ima duboko psihološko značenje da je zovu i zubnom nervozom. Dentalna fobija podrazumijeva toliko jak strah, da se u potpunosti izbjegava odlazak kod zubara sve dok fizički problem ne postane neizdrživ („Znam šta se dešava kad odem kod zubara i nema šanse da opet odem; Nije mi dobro koliko sam prestravljen/a“).
Nimalo lagan posao za stomatologe, često i sami doživljavaju neugodnost sa ovakvim pacijentima, ne samo zato što su „teški“ već i zato što intervencija obično duže traje, a i njihove reakcije mogu proizvesti tehničke probleme.
Kako uopšte nastaje bilo koji tip straha od zubara?
Najčešće je izvor traumatsko i bolno iskustvo iz djetinjstva (po principu klasičnog uslovljavanja), mada studije potvrđuju da negativno iskustvo u djetinjstvu ne vodi nužno do dentalnog straha i izbjegavanja zubara u budućnosti.
Ipak, ponekad je dovoljna samo jedna neprijatna situacija da se upravo to dogodi. Učenje po modelu, tačnije posmatranje tuđe rekacije straha je drugi mogući krivac. Nekad je dovoljno slušati strašne priče o vađenju zuba i komplikacijama, ili o anesteziji koja nije djelovala. Nepovjerenje u zubara može izazvati strah od bespotrebnih i pogrešnih intervencija.
Šta može da pomogne?
Ako strah nije toliko jak da je potrebna ozbiljnija psihološka podrška, postoje neke karakteristike okruženja koje se mogu modifikovati i učiniti cijeli proces ugodnijim ili podnošljivijim. Akcenat je na odnosu zubara i pacijenta. Stav zubara je jako važan, njegova prijateljska nastrojenost, moralna podrška, empatija, informisanje, ali i efikasnost. Pacijenti žele da čuju tri tipa informacija: šta će se tačno desiti, šta će osjetiti i kako da se nose sa tom situacijom.
Ako se plašite zubara, a imali ste tu sreću da naiđete na onog koji ima dovoljno razumijevanja, sigurno ste upoznati sa STOP tehnikom. Naime, pacijentima se jasno daje do znanja da mogu prekinuti tretman kada im postane previše neugodno (obično podizanjem ruke), što umanjuje osjećaj gubitka kontrole pa i sam strah.
Sanja Dutina/psihobrlog.com
